07.04.2016 u Zagrebu smo održali jednodnevnu radionicu Pravni aspekti Europske unije – standard sigurnosti i zaštite zdravlja na radu
Cilj radionice bio je upoznati sudionike s europskim zakonodavstvom i europskim standardom zaštite i sigurnosti na radu koje Unija jamči svim svojim građanima. To smo pokušali na način da sudionicima radionice, predstavnicima HSMP-a, SMH-IS i predstavnicima obrtničke škole u Zagrebu predstavimo Europske pravne aspekte iz područja sigurnosti i zaštite zdravlja na radu te način funkcioniranja europskog pravnog okvira.
Zdravlje i sigurnost na radu
Unapređenje uvjeta za zdravlje i sigurnost na radu važno je pitanje za EU od 80-ih godina prošloga stoljeća. Uvođenjem zakonodavstva na europskoj razini postavljeni su minimalni standardi zaštite radnika, no to zakonodavstvo države članice ne sprječava da zadrže ili uvedu i strože mjere. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona Povelja Europske unije o temeljnim pravima postala je pravno obvezujuća, a politika o zdravlju i sigurnosti na radu zauzela je još važnije mjesto u zakonodavstvu EU-a.
Pravna osnova
Članci 91., 114., 115., 151., 153. i 352. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).
Ciljevi
Na osnovi članka 153. UFEU-a Europska unija potiče na uvođenje poboljšanja u radnoj okolini usklađivanjem radnih uvjeta kako bi se zaštitili zdravlje i sigurnost radnika. U tu su svrhu na razini EU-a utvrđeni minimalni uvjeti, a državama članicama dopušteno je da uvedu višu razinu zaštite na nacionalnoj razini ako to žele. Ugovorom je propisano da se direktivama koje se donose u svrhu uvođenja takvih minimalnih uvjeta ne smiju nametati upravna, financijska ili pravna ograničenja koja bi otežavala osnivanje i razvoj malih i srednjih poduzeća.
Jedinstveni europski akt
Usvajanjem Jedinstvenog europskog akta 1987. godine prvi se put teme zaštite zdravlja i sigurnosti na radu uvode u Ugovor o EEZ-u u članku kojim se postavljaju minimalni uvjeti i kojim se Vijeću omogućuje da usvaja direktive o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu kvalificiranom većinom. Ciljevi tog članka bili su: unaprijediti uvjete za zdravlje radnika i njihovu sigurnost na radu, uskladiti uvjete u radnom okruženju, spriječiti socijalni damping istovremeno s napretkom u dovršenju procesa uspostave unutarnjeg tržišta i spriječiti preseljenja poduzeća na područja s nižom razinom zaštite kako bi povećala svoju konkurentnost. IakoSocijalna povelja (Povelja Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika) iz 1989. nije bila pravno obvezujuća, u njoj se zagovarala ideja da se „i socijalnim i gospodarskim aspektima jedinstvenog tržišta mora dati jednaka važnost”.Međutim nakon stupanja na snagu ttzv reformskog(Lisabonskog ugovora) situacija se bitno mijenja.
Ugovor iz Lisabona sadrži „socijalnu klauzulu” prema kojoj se u politikama Unije moraju uzeti u obzir socijalni uvjeti. Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Povelja Europske unije o temeljnim pravima postala je pravno obvezujuća te se pritom mora poštovati načelo supsidijarnosti u skladu s općim odredbama glave VII. Povelje.
